-Ima prostora, malo ispred, malo sa strane pa slobodno mogu zaplesati oni koji žele. Samo mene neka nitko ne zove, ja sam najgori plesač na svijetu, dvije lijeve, kao medo Brundo, rekao nam je uoči koncerta umjetnički voditelj orkestra, dirigent Veton Marevci. -Odlučili smo od ove godine malo proširiti program za Božićnu bajku čisto da našim sugrađanima pružimo i taj novogodišnji opus jer jednostavno imamo taj jedan veliki, svečani koncert. Nazvali smo to Božićna bajka pred čitav niz godina, ali građani nekako ostanu zakinuti za polke, valcere, za te legendarne kompozicije koje se izvode na novogodišnjem koncertu u Beču. I to smo od ove godine promijenili, sad će to biti tako. Božićna bajka, možda ćemo razmišljati o promjeni imena, ubuduće će imati novi koncept – dio programa bit će božićni, dio novogodišnji, objasnio je Marevci.
Možda plesati ne može, ali zato je briljatno i ove večeri vodio Karlovački komorni orkestar iza kojega je, kako ističe, jedna od najboljih koncertnih godina.
-Orkestar nikad bolje nije radio. Ispada da to govorim svake godine, ali ovo je praktički najplodnija godina od osnutka orkestra. Posebno ću naglasiti deseti na jedanaesti mjesec kad smo u trideset dana izveli tri različita programa. S tim možemo stati uz bok s HRT orkestrom ili skoro s filharmonijom. Više smo svirali nego orkestar HNK Split. To je ogroman korak naprijed. Prije svega, između nas imamo puno veći kontinuitet sad. Razlog tome je jer smo mi sad nekako bolje posloženi, a veliki razlog je i moje novo radno mjesto docenta na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje sad ipak mogu malo slobodnije i jasnije dogovarati programe ne samo u Karlovcu nego i svugdje. Naravno ne smijem zaboraviti ni svesrdnu pomoć Grada koja je svake godine sve značajnija. Sve jasnije se vidi taj dijalog, komunikacija između Grada i Orkestra. Naš rad prepoznaju i naši sugrađani. Vidjeli ste i sami. Moram posebno naglasiti Klasiku u parku, Operu u Šancu što je bio podvig kojeg se ne bi posramile velike operne kuće u Hrvatskoj gdje smo izveli legendarnu, najbolju i najpoznatiju hrvatsku operu „Ero s onog svijeta”. Nešto malo skraćenu, ali gotovo cijelu sa solistima iz HNK Split i sa našim PHPD „Zora” plus nešto ispomoći zagrebačkih profesionalaca, što je možda najveći doseg u toj nekoj umjetničkoj težini od kad postoji Orkestar, više od 35 godina, kaže Marevci.
S koncert Božićna bajka završavaju ovogodišnje aktivnosti Orkestra, a već se kreće u novi ciklus koji će obilježiti 2025. godinu.
-Već sada mogu najaviti 22. ožujka Mozartov rekvijem, po prvi put u povijesti Karlovca. To je odluka. Bit će to tjedan dana prije dodjele Porina koja je ove godine u Karlovcu. Simbolični početak, veliki, grandiozni će biti jedna lijepa, a možda i dvije izvedbe Mozartovog rekvijema. Nakon toga nastavljamo sa Klasikom u parku. Nisam još odlučio što izvodimo, tri su mi programa u glavi, ali to znat da su popularne kompozicije. Pri kraju smo dogovora za operu u Šancu. Jedan naš eminentni pjevač, opet će biti lokalna priča i bit će fantastičan koncert, ali ne bih otkrivao jer nismo dogovorili do kraja. Ali, to su tri velika programa, jedan veći i važniji od drugog za orkestar i za grad i ne znam mogu li dati bolju najavu, najavio je maestro Marevci.
Kad su ljudi u pitanju, u Karlovačkom komornom orkestru „do iznemoglosti se gura lokalnu priču”, ističe Marevci.
-Sviraju svi, tko god je rapoloživ od profesora, talentiranih učenika srednje škole (što nitko na taj način ne radi u Hrvatskoj) pa nekoliko naših studenata Karlovčana. Za neke instrumente koje nemamo u školi moramo zvati kolege i tu nam ta blizina Zagreba ipak pomaže i naši dobri kontakti s kolegama. No, uglavnom kolege profesionalci koji dođu iz Zagreba, su isti ljudi koje zovemo i koji nam se vrlo rado odazovu. Svako toliko dođe netko novi, uglavnom učenik ili umirovljenik čemu se posebno radujemo, kaže Marevci.
Jednog umirovljenika treba posebno istaknuti. Darko Linardić, Karlovčanina jei nekadašnji učenik Glazbene škole Karlovac iz šezedesetih godina.
Kao violonist je u profesionalnoj penziji, a jedino gdje još svira je Karlovački komorni orkestar.
-Gospodin Darko je jedan od najvećih violinista u Hrvatskoj uopće. Bio je jako puno godina koncert majstor i prva violina Slovenske filharmonije, a onda nakon toga u Njemačkoj. Završio je karijeru u Dubrovačkom simfonijskom orkestru i na kraju karijere vratio se doma i sad s nama svira evo već drugu sezonu. Na to smo posebno ponosni, pojašnjava Marevci.
-To je stvarno fantastično. On jako rado dolazi na sve probe i zaista uživamo i mi u njemu i on u nama, dodala je ravnateljica Glazbene škole Snježana Mrljak.
Put koji je Linardića odveo iz Glazbene škole Karlovac i vratio natrag je gotovo filmski.
-Rođen sam u Karlovcu i krenuo sam u Glazbenu školu. Imao sam profesoricu, gospođu Vučetić iz Zagreba i u šestom razredu, kad sam završio nižu školu onda mi je jedan njen kolega rekao da bi bilo dobro da idem u Zagreb u srednjhu glazbenu školu. Krenuo sam u Gimnaziju u Karlovcu, a dva puta tjedno sam putovao vlakom u Zagreb. Malo sam kasnio na prvi sat gimnazije jer je vlak dolazio u 14 sati, ali to mi je jako bilo korisno jer sam napredovao, kaže za Studio Europa Darko Linardić.
Nakon toga jedan član prvog sastava Zagrebačkih solista kojim je ravnao osnivač Antonio Janigro, Darku je rekao da ode u Ljubljanu kod profesora Leona Pfeifera, vrhunskog slovenskog violinista i glazbenog pedagoga.
-Tamo sam najprije diplomirao i onda sam krenuo na postdiplomski, isto diplomirao, a na drugoj godini studija su telefonirali mome profesoru i rekli mu imali nekoga tko bi eventualno mogao od tvojih studenata svirati u Slovenskoj filharmoniji. Rekao je da ima jednog Hrvata iz Karlovca i tako sam sa 19 godina počeo svirati u Slovenskoj filharmoniji i to na prvim violinama, prisjetio se Linardić.
Prije nego što je diplomirao išao je na audiciju za zamjenika koncert majstora, a nakon diplome postao je koncert majstor.
-Tada mi je jedan kolega mađarskoga podrijetla rekao: „Darko u Trstu je slobodno jedno mjesto, odi u Trst”. I ja sam dvije godine svirao u Trstu u Teatru Verdi međutim kako samo išao u vojsku morao sam napustiti to mjesto. Poslije toga sam se opet vratio u Slovensku filharmoniju i paralelno kao koncert majstor sam radio samo dva tjedna, 12 termina mjesečno i imao sam dva tjedna slobodna. Zvao me je dubrovački dirigent koji je u Wuppertalu u Njemačkoj imao svoj sastav gdje je na jednom koncertu kad smo svirali u Dubrovniku sa Slovenskom filharmonijom došao poslije koncerta, pozvao me na večeru i pitao hoću li svirati za njega. Rekao sam mu: „Maestro, nije baš blizu”, „nije blizu, ali dobro ću vas platiti”, odgovorio mi je. I tako sam vam ja šest godina svirao u Wuppertalu zajedno sa Slovenskom filharmonijom, priča nam Linardić.
Osim Slovenske filharmonije, nakon što je prestao svirati u Wuppertalu, svirao je još i ljubljanskom Simfonijskom orkestru i u Ljubljanskoj operi.
- I tako sam ja dočekao penziju, ali u Klagenfurtu. Pozvali su me nakon još jednog koncerta sa Slovenskom filharmonijom i tamo sam ostao 12 godina, do svoje mirovine. Tako da sada imam dvije penzije, jednu slovensku i jednu austrijsku, zadovoljno govori Linardić.
Zasluženu inozemnu mirovinu uživa u svom rodnom Karlovcu.
-Moram reći da toliko dugo nisam bio da neke stvari nisam ni prepoznao koliko se grad izmjenio, izgradio, ali predivan je još uvijek kao što je uvijek bio, sa četiri rijeke, s Dubovcem... i srce mi kuca od dragosti i od milosti, dirnut je Linardić.
U Karlovcu ne miruje ni njegova violina. Ne planira je tako skoro umiroviti.
-Vrlo rado sviram violinu i i vrlo sam ponosan da su me ovdje zvali u orkestar jer je zaista kvalitetan tako da stvarno sviram sa guštom i zadovoljstvom. Još mi prsti lete, zaključio je Linardić.
T.P.
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
