Monografija o Krapeku je izašla zajedno s putujućom izložbom koja je bila postavljena u ožujku 2023. u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, a potom je putovala i po Sloveniji i Hrvatskoj. Upravo se nedavno vratila iz Maribora.
Hinko Krapek jedan je od onih ljudi za koje se s pravom može reći kako je obilježio povijesti grada Karlovca u 18. stoljeću od trenutka kada je doselio do trenutka kada ga je napustio.
-Originalno, Krapek je bio Čeh iz Brna. Nekakvo fotografsko obrazovanje je stekao u Austriji, to je tada sve područje Austro-Ugarske. Iz Austrije je došao u Sloveniju pa onda i u Hrvatsku, govori nam Kočevar.
U Karlovcu je „završio” nakon što se nije uspio „probiti” u Zagrebu.
-Inicijalno mu je ideja bila otvoriti atelje u Zagrebu međutim došao je u nezgodno vrijeme, 1880. uoči potresa u Zagrebu. Dogovori oko preuzimanja jednog ateljea su propali i on dolazi u Karlovac koji je tada prometno jako dobro povezan sa Zagrebom, postoji željeznica, nije tako daleko, a dvije godine prije toga umire u Karlovcu Antun Zupan koji je do tada držao fotografsku djelatnosti i Karlovac kao jedan mali, prosperitetni grad i bogat za to vrijeme ostaje bez fotografa. Tu Hinko Krapek vidi svoju nišu odnosno nešto gdje bi mogao zaraditi. Počinje u jednom unajmljenom prostoru da bi sagradio vlastitu kuću na prostoru iza Velike vojarne, priča Kočevar.
Kuće danas više nema, sada je tamo parkiralište i ništa ne odaje da je na tom prostoru u Zvijezdi živio fotograf Krapek.
-U atelje se ulazilo kroz vrt koji je bio prepun krletki s pticama pjevicama, a u ateljeu je kao podstanar jedno vrijeme živio i slikar Josip Restek, tada profesor crtanja na karlovačkoj Gimnaziji. Budući da su svi kucali njemu na njegov prozor i tražeći slikara, što je bio tada naziv za fotografa, onda je on bio prisiljen staviti natpis „Slikar ne stanuje ovdje”, izdvaja Kočevar crtice iz Hinkova života.
No, Hinko Krapek je bio više od fotografa.
-Odmah se involvirao u društveni život grada. Odmah se ubacio u vatrogasce. Tu naporeduje i postaje kapetan vatrogasaca, kaže Kočevar. Upravo Krapekova fotografija u kapetanskoj uniformi krasi naslovnicu njene monografije.
Zbog vatrogasca naposljetku i odlazi iz Karlovca 1897., ali idemo po redu.
-Bio je značajan jer je pokrenuo biciklističko društvo u Karlovcu. Jedan od prvih bicikala vozio je on. Njegovi protivnici su govorili „šepiri se kao škotski lord na svom trociklu”. Onda je napravio okružnu blagajnu koja je potpomagala obrtnike. Vlasnici obrta su morali osigurati svoje djelatnike. Sudjelovao je u svim društvima: u Zori kao podupirajući član, uzgajao je ptice pjevice i kokoši raznih vrsta i zaista se vrlo dobro nosio, bavio i proširio s tim peradarstvom. Zbog toga mu je došla prijava u kojoj je rečeno da mora ukloniti sve svoje krletke i gajbice iz dvorišta i vrta. Na to je reagirao vrlo burno. Obajavljuje u Hrvatskim novinama oglas da dijeli po tucet jaja nastavnicima, profesorima hrvatskih škola. Do zatvaranja tog Prvog hrvatskog sojno-peradnog zavoda nije došlo. Navodno je razlog zatvaranja bila prijava gradonačelnika koji je bio susjed i kojemu je smetalo kukurikanje pijetla iz Krapekovog zavoda, ispričala nam je Kočevar.
Njeno istraživanje Hinka Krapeka olakšala je činjenica da se fotografijom počela baviti odmah po dolasku u Muzej prije tridesetak godina.
-To mi je bila uža specijalnost, bilo mi je interesantno tako da je pregled povijesti karlovačke fotografije već postojao kao temelj za daljnji razvoj priče. U sve ono što sam prikupila o svim ostalim karlovačkim fotografima do 1940. godine bio je uključen i Krapek. I onda se vidjelo da matreijala postoji puno više. Ono što je značajno je da je Krapek, ali ne samo on već i svi ostali fotografi, da su u to vrijeme puno putovali. Nisu se ograničavali samo na to da fotografiraju u ateljeu već su izlazili i izvan ateljea, odlazilli u druge sredine bilo na poziv ili samostalno, tako da njegovih fotografija ima jako puno. One nisu samo po drugim baštinskim ustanovama tipa muzeja, arhiva i knjižnica već i u privatnim zbirkama. Jedan od najvećih privatnih kolekcionara koji ima bogatu Krapekovu zbirku je Primož Premzl iz Maribora. Ima sjajne Krapekove primjerke i dio tih materijala smo mi skupili i objavili. Zapravo je ovo istraživanje ukazalo na to koliko je nužna digitalizacija građe jer vi ni ne znate što sve postoji, kako za Krapeka tako i za druge bilo po tuzemnim ili inozemnim institucijama, kaže Kočevar.
Krapek možda nije bio vrhunski fotograf poput jednog Ivana Standla, ali bio je izuzetno dobar u fotografiranju djece i životinja.
-To je rijetko. Vi trebate postići mirnoću male djece i životinja da bi fotografija u to vrijeme bila dobra. Ono što je volio raditi i u čemu je zaista uživao je fotografiranje Plitvičkih jezera. Napravio je nekolikok albuma Plitvica i strašno puno je radio na promociji Plitvica, toliko da je pisao kako on koji nije Hrvat radi puno više na toj promociji, troši vlastita sredstva Prepisivao se s Emilijem Laszowskim koji mu je osigurao da te njegove albume otkupi sadašnja Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Tadašnji ravnatelj mu to nije platio pa je onda Krapek prozivao Laszowskog da urgira jer kao, nema on novaca više za to. Ono što je interesantno je da je ulagao vlastite novce za uređivanje staza, ne samo na Plitvicama nego su tu i špilje npr. u Sići gdje je uredio stepenice kojima se može prići. Onda je na Žumberku iskrčio jedan put do sv. Gere odnosno Trdinovog vrha kako bi planinari mogli ići. Tu je pozvao sveučilišnog profesora iz Graza, planinara i geologa Johannesa Frischaufa da dođe u posjet i vodio ga je po tim stazama. Svoje je albume, naročito Plitvica, slao okolo plemićima, kraljevskoj obitelji i slično pa je Stefanija, udovica prijestolonasljednika Rudolfa, došla na Plitvice. Krapek je ipak bio nezadovoljan jer je nisu vodili po stazama koje je on htio, priča dalje Kočevar.
Krapek je na poziv biskupa Strossmayera fotografirao i unutrašnjost Đakovačke katedrale, a zanimljivost je kako je tu unutrašnjost poslikao bez skela.
-Biskup Stossmayer je naručio određeni broj primjeraka tog albuma unutrašnjosti Đakovačke katedrale za svećenstvo u Hrvatskoj, a jedan primjerak tog albuma, koji je posebno uvezan u bijelo platno i kaligrafski ispisan je nosio i papi Lavu XIII na poklon u Vatikan. Tražili smo ga, ali ga u vatikanskoj knjižnici nisu pronašli. Vjerojatno, možda negdje postoji, kaže Kočevar naglasivši kako je Krapek bio prvi koji je s fotoaparatom ušao u Zagrebačku katedralu nakon potresa 1880. i prvi snimio posljedice koje je potres ostavio.
Osim toga, Krapeka se smatra pretečom političke, promidžbene fotografije.
-On je fotografirao sve članove stranke prava, Starčevića i ekipu i onda je to prodavao u raznim formatima i to se kupovalo. Od onih „kabinet” formata do maloga veličine poštanske marke. Zbog toga su ga svojedobno, zajedno s Antom Kovačićem, književnikom, protjerali iz grada jer navodno nije imao adekvatne papire pa je na neko vrijeme morao izaći iz grada.
Krapek je govorio hrvatskim jezikom, nekom „iskvarenom” verzijom, polu slovenskom, polu njemačkom. Bio je vrlo interesantan, naglašava Kočevar.
-Bio je jedan od najplodnijih izdavača razglednica na koje se prebacio nakon fotografije. Prva karlovačka razglednica je njegovih ruku djelo, nastala prema njegovim fotografijama. Taj kraj 19. stoljeća kada su razglednice dobivale na važnosti više od polovine produkcije hrvatskih razglednica je njegovo, on je autor, kaže Kočevar.
Na posljetku Hinko Krpek je naprasno napustio Karlovac. Navodno su tome kumovale već ranije spomenute nesuglasice s vatrogascima.
-Došlo je do sukoba u vatrogasnom društvu. On je bio, ja bih rekla, vrlo glasna i beskompromisna osoba. Sukobio se sa starijim vatrogascima koji su mu predbacivali to da više polaže na izgled i svoje paradiranje po Promenadi u uniformi i sa vatrogasnim mačem nego što polaže na to kako bi vatrogasci tebali funkcionirati. Govorili su mu kako bi pola grada moglo izgorjeti dok on išta organizira, govori Kočevar.
Zgodno je pratiti Krapekova prepucavanja s njegovim neistomišljenicima u vatrogasnom savezu kako se lijepo i fino časte.
-I jedni i drugi su slali pisma novinama. Onda je pod rubrikom „Priposlano” bila polemika kao što i danas u novinama imate polemiku. U jednom broju napadnu ga, a on u drugom broju odgovara, kaže Kočevar.
Po povratku u Maribor početkom 1897., jer u Mariboru mu je krajem 1896. umrla žena Karolina koja je tamo sa svojim bratov vodila njihov atelje, potpuno se prebacio na tisak razglednica međutim to mu finanicijski nije baš dobro leglo.
-To je bilo izuzetno skupo. Krapek je morao prodati svoj atelje i zapravo je propao. Umro je 1915. u Mariboru. Iza njega je ostala druga supruga, sunarodnjakinja iz Brna koja je bila puno mlađa od njega. Djece nije imao, naglasila je Kočevar.
Nakon Hinka Krapeka posao službenog fotografa u Karlovcu preuzima Hinko Brauner.
A kako Hinko Krapek nije bio samo karlovački, tako ni monografijao njemu nije samo karlovačka. U njoj su obrađeni i materijali iz ostalih gradova. U njoj je detaljno razrađenih 10 poglavlja s popisima fotografija u albumima i Milenijske izložbe, popisom 225 objavljenih fotografija, popisom izvora te kazalom, a tekst je upotpunjen sa 478 fusnota.
Ono što je sigurno jest da u Karlovcu mnogi, najčešće ugostiteljski objekti i dalje koriste upravo Krapekove fotografije kako bi djelićem gradske povijesti koju je on zabilježio fotoaparatom, ukrasili svoje prostore.
Svog Hinka Muzeji grada Karlovca su digitalizirali, a sve što ima digitalizirala je i karlovačke Gradska knjižnica. Digitalizacija je financirana javnim novcem pa je ta građa dostupna javnosti online.
T.P.
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
