U vrijeme kad je građena, pa i desetljećima kasnije, Raša je pravo malo arhitektonsko čudo koje se i danas zbog svog urbanističko-arhitektonskog nastanka izučava na europskim sveučilištima kao biser arhitekture, o tome kako je nastala, kako je hijerarhijski bila podijeljena, kako je bila napredna kada je građena i što je pružala rudarima.
-Raša je građena za tri do četiri tisuće ljudi. Izgrađena je u samo 547 dana dakle u samo godinu i pol Raša je niknula, a arhitekt koji ju je gradio zvao se Gustavo Pulitzer Finali iz Trsta i zapravo zbog toga smatramo da je vrlo važno reći i tu priču, kaže Elis Gobo, direktorica općinske tvrtke Arsiana osnovane u svibnju prošle godine za provođenja projekata vezanih uz vrednovanje arhitektonske industrijske, odnosno rudarske baštine Raše.
No, Centra za posjetitelje Kovarska kuća Arsia iliti Rudarska kuća Raša, koji je otvoren još 2018. mjesto je na kojem za svakog posjetitelja počinje nevjerojatna priča o gradu rudara.
-Arsia je naziv za Rašu. Kuća ima dva dijela – crne i bijele. Crni dijelovi su radni dijelovi dakle kako izgleda život u rudniku, s kakvim se alatima radi, kako su rudari obučeni, slike rudarskih lica, zvukovi iz rudnika, snimke eksploatacija. Drugi dio je pak onaj svakodnevni. Bijeli dijelovi nas vode prema rudarskom stanu. Ovdje je replika rudarske blagovaonice i rudarske sobe. To su sve donirali građani Raše. Sve je to autentično, vraća u prošlost. Već 2019. godine dobili smo nagradu Zlatna koza od Turističke zajednice Istarske županije u konkurenciji petnaestak prijavljenih. Nagrada je, evo, otišla u ruke ove Kovarske kuće na što smo izuzetno ponosni.
Vratimo se još malo u povijest. Graditelj Pulitzer je naselje hijerarhijski podijelio, na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi povezivanja, ali i razdvajanja ova dva entiteta. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom vrta. Projektirao je i peć na ugljen koja omogućava grijanje cijelog stana. Stanovi za službenike i rukovoditelje imaju veći komfor i grijanje im je omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća.
Grad je ima sve potrebne sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske postaje, do škole, vrtića, pošte, kavane, restorana, hotela, trgovina, kino dvorane i bolnice, sportskih igrališta pa čak i otvorenog bazena olimpijskih razmjera. Infrastruktura bila je također zavidno dobro riješena. Vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda u svim javnim objektima. Naravno uz rub grada nalazila se i uprava rudnika.
Srce grada je gradski trg čijem je projektiranju arhitekt posvetio posebnu pozornost. Na njemu dominira impozantna crkva sv. Barbare s pomno promišljenom krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara koji podsjećaju na jamsku podgradu, kao što četvrtasti pripojeni zvonik podsjeća na rudarsku lampu, koja se nalazi u općinskom grbu.
U sobi o Raši postoji snimak svečane inauguracije grada.
-Raša ima svoj rođendan i jedna je od rijetkih općina koja zna svoj točan datum, to je 4.11.1937. I na snimci svečane inauguracije vidi se koliko je ljudi bilo u Raši toga dana, visokih dužnosnika. Svake godine i daje vrlo svečano slavimo taj 4.11.. Na snimci se vrlo jasno vidi ta bijela boja jer je Raša cijela projektirana u bijelo. S obzirom da su ti rudari cijeli dan u mraku željelo se pojačati taj dojam svjetla koje im toliko nedostaje dok su zatvoreni osam sati u rudniku.
Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe zasad prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Novo naselje trebalo je poslužiti talijanskoj upravi da značajno poveća proizvodnju ugljena na milijun tona i broj rudara na oko 7000.
U Raši se i danas čini kao da je vrijeme stalo. Sve zgrade su iste kao i prije skoro 90 godina. U samom centru živi nešto više od tisuću stanovnika. Jedino prostor oko rudnika djeluje pomalo napušteno međutim i taj se dio polako uređuje od kako su u Raši uspjeli rudnik staviti u funkciju turizma.
U zlatno doba, u periodu od 1928. do 1966. u rudniku je radilo više od 10 tisuća rudara. Najviše 1942., njih 10 i pol tisuća. Kopali su crno zlato koje im je othranilo generacije.
Kovarska kuća je, dakle, početni dio ture pa je to prvo kamo posjetitelji dolaze, ispunjavaju izjave za ući u rudnik, razgledaju muzej, na kraju tu kupuju i suvenire.
-Imamo jednu suvenirnicu gdje gdje je sve rađeno ručno, suvenirnica keramike Merania. Svi proizvodi su samo rudarski asortiman. Sa suvenirnicom usko surađujemo jer ona u ponudi ima i radionice na kojima si sami možete napraviti svoje rudarske suvenire i ponijeti ih kući. To je nadogradnja ovoj turi, ali ne samo to nego i kovarski putevi. Označili smo, naime, puteve kojima su rudari išli na posao tako da planinarima ne bude dosta posjetiti samo tri kilometra rudnika. Oni uvijek nakon toga idu i na planinarske puteve tako da imamo jednu vrlo cjelovitu rudarsku priču. Vjerujemo da smo zanimljivi posjetiteljima i jedan motiv za dolazak u Rašu 365 dana u godini.
Kako im je bilo ulaziti u okno u kojem se već na samom ulazu rapidno spušta temperatura, hodati tri kilometra do mjesta kopanja, sada mogu iskusiti svi koji posjete Rašu. Kova experience naziv je za rudarske ture koje posjetiteljima nude iskustvog jednog dana u životu rudara - od oblačenja za posao i preuzimanja radne opreme, šetnje kroz autentične tunele i podzemne hodnike rudnika.
Tunel se za otvaranje posjetiteljima uređivao proteklih pet godina, a konačno je otvoren prije godinu dana.
-U vrijeme dok je rudnik radio u otkopima su uvjeti bili drugačiji, najmračniji i najtopliji. Temperatura se kretala od 22 stupnja do 30. Rudari su radili u potkošuljama, priča nam Elis dok lagano drhturimo na nekih tristotinjak metara od izlaza iz rudnika.
Najveća nesreća u ovom rudniku dogodila se 28. veljače 1940. kada je na licu mjesta zbog ugljene prašine koja se zapalila poginulo 185 rudara, a od posljedica barem još toliko.
-Nesreća se dogodila u trećoj smjeni kada je radilo najmanje ljudi, a zamislite što bi se dogodilo da je bila u prvoj ili drugoj smjeni, kaže Elis dodavši kako se nesreća dogodila praktički kad su rudari bili na izlasku.
Cijela tura od Kovarske kuće do tunela traje tri sata, od čega su dva sata pod zemljom i za sad se kompletna prolazi pješice.
Saznati se može i sve o ulozi žena u rudarstvu i njihovim obiteljima, ali multikulturalnosti koja krasi Rašu od njenih početaka pa sve do danas.
U novoj fazi razvoja ove kulturno-turističke priče planira se kroz potkop Karlota opet stave tračnice i da posjetitelji vlakom dođu do strojeva i vrati natrag.
-Time se zapravo tura skraćuje, a mogli bi primiti i veći broj posjetitelja. Za sada možemo ući s grupom od makismalno 15 osoba s dva vodiča, s po jednim na početku i na kraju, jer su tuneli jako uski. Kad ćemo imati vlakić ti standardi neće biti tako strogi, veći broj ljudi će moći ući u jednom turnusu u rudnik. To bi nam znantno olakšalo posao. Onda bi u rudnik mogli i stariji ljudi i mala djeca kojima je sada ova tura poprilično zahtjevna što zbog toga koliko moraju hodati što zbog toga što dječja pažnja ne traje tri sata.
A kada obiđete centralno naselje, istražite i ostalih 22 koliko ih je u sklopu općine jer osim rudnika i ruralnih područja, Općina Raša ima i više od 40 kilometara morske obale.
T.P.
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
