-Taj umjetnički Biennale u Londonu svake druge godine se održava u Chelseaju. To je velika izložba u njihovoj staroj vijećnici, opisuje Krupa izložbu na koju se prijavio. -Pozvani su umjetnici da pošalju one radove za koje smatraju da najbolje predstavljaju njih i njihovu umjetnost. Tako sam ja ponudio dva rada i oni su odabrali jedan. Smatram ga jednim od svojih najboljih radova, a i likovna kritika ga već godinama navodi. To je taj autoportret, "Boksač koji nikad ne napušta ring".
Krupa se rodio i živi u Karlovcu, a od rane je dobi pokazivao sklonost prema crtanju i slikanju, ponajviše zahvaljujući svom djedu. -Znaju me kao Freddyja zato što je moj djed, slikar kao i ja, bio moj imenjak, pa kako ne bilo zabune u jednom trenutku sam usvojio taj nadimak s kojim su me inače uvijek zvali, Freddy kao neko moje umjetničko ime.
Djed Alfred, slikar i izumitelj, rodom iz Poljske, od 1946. je živio i radio u Karlovcu. Česti motivi su mu bili Karlovac, obližnje rijeke i njegova obitelj. -To je poznato svima koji me znaju i koji prate moj rad. Najveći uzor mi je bio djed. S njim sam odrastao, živjeli smo zajedno. To se vidi u mojim radovima iz 1990-ih, gdje se slikarske i crtačke forme dosta nalik njemu. Nisu kopije, uvijek se trudim nikoga ne kopirati, ali kad od male bebe odrastate okruženi slikama, ne možete taj primarni utjecaj jednostavno poništiti, on je u vama. Primijetio sam da utječe na morfologiju mojih radova i odabir tema, ali s vremenom sam kao osoba rastao i mijenjao se, imao svoja iskustva koja djed nije imao, pa sam se i ja promijenio. A na globalnoj skali uzor mi je, svakako, Rembrandt, impresionisti koje svatko voli, pa do Japanaca, pogotovo Sesshūa, koji ima taj način slikanja tušem koji i ja razvijam, ali na jedan europski način.
Svoje umjetničko usavršavanje u Japanu Krupa nam je opisao kao transformirajuće. -Tamo sam bio četiri mjeseca, ali to je zauvijek ostavilo trag na meni, jer sam promijenio svoj izričaj kao slikar. Puno toga sam naučio u sredini potpuno drugačijoj od naše. To je nešto što mogu nazvati jednim od prekrasnih momenata u mom životu i slikarstvu.
Pitamo Krupu može li svatko postati slikar i umjetnik. -Slikar može postati svatko, jer taj pojam uključuje slikarski zanat. Ako učiš, ako vježbaš... Neću reći svatko, ali gotovo svatko može to razviti i doseći određenu vještinu, jer to je kao i svako znanje - "repetitio est mater studiorum", ponavljanje je majka znanja. Umjetnik ne. Umjetnost je u biti jedna, tako na kraju ispada, elitistička situacija. To čak i nije vještina, to nisu znanje i sposobnost, to je spoj puno čimbenika koji se moraju poklopiti da bi neka osoba postala umjetnička osoba.
Krupa je uz slikarstvo htio postati i redatelj. Otkud ta ljubav prema filmovima? -Moj susjed Mladen Skukan stalno mi je donosio nove plakate. On je kolekcionar plakata i od svih filmskih distributera mi je slao plakate i one fotografije koje su nekad stajale u ormarićima stajale. Ja sam to uredno skupljao, pratio sam i kupovao časopise i to mi je bila jedna od velikih želja. Tko zna, možda ću jedanput to i ostvariti.
A otkud inspiracija? -Puno je točnih odgovora na to pitanje. Nekad je to moja osobna situacija, nekad je to nešto što sam doživio i ako me je to osupnulo ili užasnulo ili nadahnulo, to će mi biti povod za neki rad. Ali uvijek na kraju završi tako da imate unutarnju potrebu reći nešto o nekoj temi, o nekoj pojavi... ili nemate. Bez obzira dolazi li to iz vašeg života ili iz vaše okoline.
Kao i mnogi umjetnici, Freddy Krupa priznaje da ima trenutke sumnje, kad inspiracija ne dolazi i pita se je li umjetnost za njega. -Bilo je toga od početka. Bilo je i danas zna to biti. I to nije ugodno. To je situacija koju ne mogu potpuno verbalizirati jer ovisi o puno okolnosti. Nekad napravite nešto izuzetno dobro i to osjetite i dobijete potvrdu od trećih osoba i to tako traje i onda osjetite da ste jednu priču završili. Jednu vizualnu, jednu narativnu priču, jedan umjetnički komadić ste odvalili i znate da će doći onaj sljedeći, ali on još nije došao. I sad bi taj "intermezzo" trebalo iskoristiti za relaksaciju, opuštanje i pripremanje za drugi ciklus, jer on uvijek dođe. Ali to se kod mene ne dešava, uvijek na neki način sam sebe tjeram da radim, što je dobro i nije dobro, ali je uvijek neugodno. I ono što mogu reći onima koji se time bave i onima koji će se baviti - to ne možete izbjeći.
Na jednoj slici Krupa ne radi dugo pa je tako bilo i s radom izloženim u Londonu. -Kad krenem, znam što ću napraviti. Ako mi se dogode neke slučajnosti, već imam toliko iskustva da to pretvorim u neku novu vrijednost. Znači, da to ne bude minus, nego da to pretvorim u plus. Tako da mislim da je "Boksač" bio gotov za 15 minuta.
Preko 30 godina Krupa dijeli svoje znanje s mladima. Zašto se odlučio za prosvjetu? -Više bih rekao da se prosvjeta odlučila za mene, to je bilo 1994. Bio sam apsolvent na Akademiji u Zagrebu i nazvali su me iz gradskog ureda za prosvjetu i kulturu, trebao im je netko za Osnovnu školu Banija. Sjetili su se Tamo sam ostao tri godine. Onda sam 1997. postao voditelj likovnog studija Zorin doma, galerije, scenografije, škole crtanja... U školu sam se ponovno vratio 2003., radio sam u Žakanju i Kamanju. A od 2004. radim u Srednjoj školi Duga Resa.
Smatra li Krupa da je profesija prosvjetnog radnika s vremenom sve zahtjevnija. -Na neki način, da. Zato što već dugo vremena sva odgovornost, krivnja je možda gruba riječ, ali sav teret se svodi na tog nekog nastavnika. To je pogled i roditelja i djece i zajednice. A mi svi znamo da to nije tako jer nemoguće da je tako. Uvijek se polazi od kuće. Evo, na primjer, ja sam kao dijete jako puno stvari naučio doma. Kad sam došao u školu, meni je to bilo poznato. Nitko me nije specijalno učio, osim nekih stvari. U mojoj kući se o puno toga razgovaralo. Kasnije, tek puno kasnije, sam skužio da se u svim kućama tako baš i ne razgovara, nego da su te teme nepoznate, te činjenice su nepoznate. U zadnjih nekoliko generacija vidim velike promjene. Prije nekog vremena, kad sam počeo govoriti, rekli su mi - profesore, mi vas ne razumijemo što pričate. Rekoh, znam, brzo govorim, nekad gutam riječi, ali ne, ne, ne, ne.... Mi vas čujemo i razumijemo, čujemo riječ, ali ne znamo što ona znači. I to su bile stvari koje su me šokirale, kako je to moguće. I kad sam skužio da je to moguće, onda sam morao prilagoditi svoj način rada. I to su potpuno nove situacije u društvu koje se reflektiraju i na djecu koja dolaze u školu i svi mi se svake godine moramo iznova kalibrirati prema tim učenicima.
Uz sudjelovanje na londonskom Art Biennaleu, Krupa je ljetos sudjelovao i na Karlovačkim likovnim susretima. -Oni se održavaju od 1997. i uvijek sudjelujem. To je lijepa prigoda da se vidi tko što radi u Karlovcu. Ove godine je to bilo otvorenog karaktera, da vidimo što imamo, kakva je situacija. Prije to nije uvijek bilo uvijek tako, nego su bile žirirane izložbe ili tematske. Drago mi je da su me pozvali.
Pamti li Freddy Krupa svoj trenutak ponosa? -2023. sam doživio društveno priznanje, formalno priznanje. Dobio sam nagradu Grada Karlovca za životno dijelo i odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi od predsjednika Republike.
A može li se danas živjeti od umjetničkog stvaralaštva? -Ne može već tridesetak godina. U bivšoj Jugoslaviji to je bilo moguće zato što ste imali određeno tržište umjetnina. Bili su društveni standard i navika da se slike kupuju u svim prigodama.
Svojim radom, "Boksač koji nikad ne napušta ring", Alfred Freddy Krupa je otvorio priču o borbama koje čovjek nosi kroz život. -Što u biti govori o nekoj mojoj osobnoj priči, a u biti i o priči svakog čovjeka. Jer u životu imate dobrih i loših stvari i koliko god trpite udarce, to vas mijenja. Lice tog čovjeka, odnosno mene je deformirano kao posljedica tih, nazovimo ih, udaraca, koji mogu biti i emotivnog tipa. Bitno je da postoji nekakva agresija na tvoj ja. I ti bez obzira na to nastavljaš i dalje.
Vili Adam Grković
[Foto: iz arhive Alfreda Freddyja Krupe]
