Đuro Huber ime je čovjeka kojem svaki medo u Lijepoj Našoj treba reći hvala jer da kao mladi veterinar nije otišao u Ameriku, tko zna gdje bi im sada bila glava.
-Tamo sam vidio što se sve radi, što se sve može raditi i onda sam se dosta morao pomučiti da to krene i ovdje, i krenulo je. To je 40 godina što sam učio u Americi sad radim i ovdje i učimo i druge po Europi, Aziji, gdje se sve može i treba, kaže Huber.
No, Đurina ljubav prema životinjama započela je davno prije njegova obrazovanja.
-Otac je radio u zoološkom vrtu. Bio je veterinar i direktor, tako da sam ja na svoj način odrastao u zoološkom vrtu uglavnom sa životinjama. Bio sam podjednako i u kavezima i izvan kaveza uvijek s nekim ljubimcima koji su u to vrijeme bili najzgodniji. I onda mi je nakon gimnazije bila dilema, je li ići studirati biologiju ili zoologiju koju sam priželjkivao ili veterinu, pa sam izabrao veterinu. Odmah mi je bilo jasno da ću se baviti s divljim, a ne domaćim životinjama, prisjeća se Huber.
Praćenje i obilježavanje medvjeda ogrlicama u Hrvatskoj je počelo 1981. godine na Plitvičkim jezerima. Od svega što im je trebalo za taj posao Huber i suradnici imali su samo puno dobre volje.
-Od početka je bilo jasno da bi se životinju telemetrijski pratilo što je u to vrijeme bila sasvim nova metoda. Prve medvjede su obilježili u Yellowstoneu, nacionalnom parku u Americi u 70. godinama. Tad sam bio u Americi i tad sam upoznao njihovu poslovnu ekipu koja je počela crne medvjede raditi. Da bih ja to počeo na Plitvicama raditi morao sam sve nabaviti, od vijka, sajle, federa... sve sam morao tražiti gdje se to mora naći. Ni terenski auto nismo imali, koristio sam vlastitu Škodu, nije bilo financija, u to vrijeme nije bilo nijednog projekta pa su mu Plitvice davale neki jeftini ili besplatni krevet za spavanje. Prvo sam uhvatio na Plitvicama tu mladu ženku koja je još bila s mamom. Lili smo je nazvali. Pratili smo je godinu i pol dana. U međuvremenu je majka bila ustrijeljena i tad smo dokazali kako plitvički medvjedi nisu ni plitvički nego da prelaze granice, a tamo je lov gdje je majka bila i ustrijeljena. U međuvremenu smo uhvatili i obilježili još dva muška medvjeda na Plitvicama Franju i Mihajla i onda smo počeli raditi na Gorskom kotaru. Tamo je Gora bio prvi.
Od tada do danas stvari su za medvjede u Hrvatskoj išle samo na bolje pogotovo kada su se u cijelu priču uključili i lovci.
-Olakšalo je, lovci mame medvjede na hranilište za potrebe odstrijela i tamo mjedvjedi redovito dolaze pa je onda lakše postaviti zamke i čekati da se uhvati. Onda smo ih hvatali po više svake godine, a i projekti su nam krenuli različiti. Nešto su hrvatske šumarije plaćale, ali uglavnom su bili međunarodni projekti gdje se moglo za takve stvari dobiti novce.
Na medvjede se pazilo i kod izgradnje autocesta.
-Mogu reći da je naše, koje smo slučajno obavili, puno pomoglo da se preko autocesta napravi određeni broj zelenih mostova, prijelaza. Moram reći da su nas projektanti pa i država koja je to financirala, dosta slušali. Opet smo jedan dobar primjer u Europi kako smo napravili autocestu Zagreb-Rijeka pa onda od Bosiljeva prema Splitu kroz srce medvjeđeg staništa, a zapravo nismo ga oštetili, malo sigurno jesmo, ali nije upropašteno. Životinje prelaze te mostove, protok gena, koji je najvažniji, funkcionira, a tu i tamo se desi da neki medvjed ipak strada. Trudimo se da toga bude što manje, treba tu ogradu održavati u što boljem stanju i te prolaze, kaže Huber.
Na pitanje je li on naš Grizly Adams, Huber odgovara:
-Ja se ne igram s medvjedima nego je stvarno istraživanje. Imao sam tu fazu kad sam pokušao odvojiti kod kuće četiri, čak pet napuštenih medvjedića, ali to se pokazalo da ne funkcionira i od onda sam ja glavni protivnik da se pokušava medvjediće, ako ostane bez majke, umjetno othraniti i onda vratiti u prirodu. To ne funkcionira. Taj medvjed se navikne na ljude, ne ponaša se prirodno. Iz početka je to simpatično, dok je to mala životinja, ali kad odraste pa medvjed koji se muva oko kuća i ljudi nije poželjan. Onda smo napravili utočište u Kuterevu za takve medvjede, pojašnjava.
U više od 40 godina istraživanja medvjeda došlo se do nekoliko važnih saznanja.
-Mi smo radili konačno jedno pravo genetičko brojanje, sad je već sedam godina tome, i izračunali smo da je broj negdje između 850 i tisuću ili srednja vrijednost 937. To je bilo brojanje na osnovu genetičke analize izmeta. A ono što smo stvarno naučili se tiče kompletne biologije, ekologije života medvjeda. A to je: koliko prosječno ima mladih u leglu, koliko preživljavaju, kako dugo žive, koji im elementi iz prirode eventualno rade probleme. U pravilu su zdravi, ističe Huber.
Ono što mnogi ne znaju jest da medvjedi u svojoj prehrani preferiraju biljke, a ne meso.
-Po taksonomiji ili sistematici medvjed je zvijer, carnivora. Sama riječ znači da jede meso. To podrazumijeva da on sam hvata svoj plijen, kolje ga i jede. To kod medvjeda baš nije točno. On je carnivor, ali jede manje od 10 posto bjelančevina, mesa, a ostalo su biljke. I to meso koje jede uglavnom su ličinke mrava, gujavice, puževi ili lešine koje je ubila neka druga životinja ili je uginula. Medvjed srećom vrlo malo ubija da bi jeo i zadovoljio svoje prehrambene potrebe. Ali s tim biljkama koje jede opet ih loše probavlja jer nema probavni trakt dobro složen. Niti zubalo nije da to smjelje dobro, mali je želudac, kratko crijevo i veliki dio prođe neprobavljeno što medo nadomjesti tako što jede puno, on ojede stalno, pojašnjava Huber.
Malo je vjerojatno da će medvjed napasti čovjeka kako bi ga pojeo.
-Ljudsko meso nije medvjedu na meniju, ali može biti opasno. Rizik od napada medvjeda vam je 50 tisuća puta manji nego od psa. Devedeset puta veću šansu imate da vas ubije drugi čovjek nego medvjed...grom, ubod pauka ili pčele, sve je opasnije od medvjeda. Jer, medvjed može napasti čovjeka ako se osjeti ugroženo od čovjeka. On neće vidjeti čovjeka i ići za njim da bi ga ubio i pojeo, ali ako se osjeća ugroženo, da nema izlaza, pogotovo ako je to ženka koja ima mlade pa se boji da su mladi ugroženi, onda može tu osobu koju doživljava kao prijetnju za svoje mlade, pokušati malo smiriti. To može biti samo jedan udarac šapom koji može imati neugodne posljedice, ali i to se rijetko dešava, kaže Huber.
No, ako do dođe do bliskog susreta važno je znati, ne ulazite u medvjeđi prostor odnosno na oko 30 metara i nemojte trčati.
-Osamdeset posto tih takozvanih napda medvjeda je da je čovjek vidio medvjeda, da je počeo trčati i pao. Uglavnom na nekom šumskom putu, nekim stijenama, padne sa stijena i bude sav strgan. Problem je i kad ljudi šetaju pse šumom, a pas nanjuši medvjeda, počne ga ganjati, izazivati. Onda se medvjed okomi na tog psa, pas se preplaši i potrči prema vlasniku. Još jedan način kad medvjed napada čovjeka je lovac koji upuca medvjeda, ali ga rani, a ne ubije. Taj ranjeni medvjed može biti vrlo neugodan. I opet, ne napada toga koji ga je upucao da bi ga pojeo nego da ga ne upuca još jače, pojašnjava Huber.
Iako je u mirovini Đuro Huber i dalje predano radi na zaštiti ne samo medvjeda već i preostale dvije velike zvijeri – vuka i risa.
Odlazak u šumu bio mu je oduvijek najdraži dio posla, ali s napretkom tehnologije sve je manje tamo.
-Telemetrija ide preko satelita i svi podaci mi dolaze izravno na kompjutor. Sve te podatke treba obraditi, nešto napisati, puno je posla. Nisam u šumi ni kad negdje putujem kao danas, nego sam na nekom skupu, sastanku, predavanju i onda opet nisam u šumi.
Velik dio vremena Huber posvećuje edukaciji. Onu za djecu provodi već nekoliko godina u suradnji s KINO.hr mrežom. Prije dobrog filma, ispriča im priču o medvjedima.
-Glavni epiteti koje ja medvjedu pridajem su da je on oportunist, to je prvo. Ide onako, što je lakše. Ako ima negdje puno hrane na hrpi jest će ju. Koliko je on u tome gurman, ali jest će ono čega puno ima i do čega se lako može doći, a to je hrana na hranilištu, negdje u poljima pa će štetu napraviti, a i u prirodi, uvijek ide tamo gdje je lakše. Inteligentan je. Kad jednom nešto vidi i nauči to pamti i ponavlja. Spretan je, ako treba rozoriti košnicu ili nešto drugo može napraviti da se dokopa toga. Dakle, oportunist koji je spretan, inteligentan, radoznao i malo nepredvidljiv, ističe Huber.
Žali što medo nije našao svoje mjesto na hrvatskim eurokovanicama.
-Imali smo priliku plasirati ga, samo je kuna prošla, medvjed nije. Ja sam se trudio preko interneta, bilo je pitanje, ali bio sam valjda u velikoj manjini kad sam se zalagao da životnja na euru bude hrvatski medvjed, a ne kuna. Ali, dobro, ušla je kuna. Ove ćemo kune (kovanice s likom medvjeda op.a.) barem dio čuvati kao suvenire, kaže Huber.
A nastavit će, naglašava, i brigu o medvjedu, ma gdje god bio.
T. Perković
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
