Za zgradu iz 1920. koja je pod zaštitom Ministarstva kulture i u koju, prema riječima vlasnika, nitko nije ulagao od 1945., državnih potpora nema zato što je u privatnom vlasništvu.
-Jasno su nam rekli i Ministarstvo kulture i županija i Grad Karlovac da privatnicima ne daju ništa i da neka radimo što hoćemo. Tako mi je rekao i naš gradonačelnik, kaže Mikšić.
Za sad ne mogu ni do kredita za uređenje muzeja zbog neriješenog suvlasništva.
-Mi nismo 1/1 vlasnik. Tu do nas je stambena zgrada u kojoj su tri stana u vlasništvu Grada Karlovca, a dva su privatna. Ne možemo dalje od banaka dobivati kredite jer traže vlasništvo 1/1. Krenuli smo tim putem, ali još nije gotovo. Etažiranje je napravljeno sa Gradom, ali u međuvremenu je jedan vlasnik umro, a mi nismo znali da njegova supruga prije dvije godine nije napravila ostavinsku raspravu. Sada je i to pokrenuto, ali gospođa živi u Njemačkoj, nema prebivalište u Karlovcu i vidjet ćemo koliko će to trajati. Tek kad u zemljišnim knjigama bude poznat vlasnik bit će završeno i etažiranje, kaže Mikšić.
Zato će i daljnje uređenje ići u fazama - ovisno o tome koliko će biti novca.
Paralelno s tim, TTK je završio opsežan elaborat potreban za podnošenje zahtjeva Ministarstvu kuture, Odjelu za muzejsku djelatnost, za uvjete za uspostavu rada muzeja u pravnoj osobi.
-Muzej će biti u okviru postojeće firme, bit će privatni, ne društveni. Što će biti poslije moje smrti ja ne znam, ali za sad će biti privatni, kaže Mikšić.
Sa 1500 metara korisnog prostora zgrada je prevelika da bi cijela bila muzej pa je u njoj u budućnosti predviđeno više sadržaja.
-Osim strojeva i inženjerstva Jugoturbine, kad uspijemo nešto naći, bit će tu i strojeva karlovačke industrije. Na žalost, ne možemo naći ništa. Karlovac je bio veliki industrijski grad, sva oprema je nestala ili baćena u smeće. Od nekih manjih tiskara smo dobili par starih tiskarskih strojeva, drugo ništa. Velebit, Kožara, Kordun i raznorazne druge firme nemaju ništa. Ono što smo uspjeli naći, a ja sam sam uspio sačuvati dosta opreme kojom su se služili inženjeri. Osim toga, u zgradi će biti i dva postava mojih bratića i sestrične, akademskog slikara Miroslava Šuteja (autor hrvatskog grba i velikog dijela hrvatsih novčanica kuna op.a.) i književnice Irene Lukšić. Imam njegovih dvadesetak originalnih djela koje ćemo izložiti na prvom katu. Kod mene je i sva ostavština Irene Lukšić, sve knjige koje je pisala i koje je imala, koje će također naći mjesto u zgradi. Nadalje, mislimo napraviti jednu etno zbirku alata i strojeva koji su se koristili u karlovačkim selima. Imamo već dosta dobrih eksponata među kojima je i mlin moje rodbine sa Švarče koji još uvijek radi. Uredit ćemo sobu za sastanke, predavanja, seminare...Jedan dio bit će za skladište firme jer nam treba prostora, pojašnjava Mikšić.
Već sada, dok se čeka odobrenje ministarstva za uspostavu muzeja, jedna od prostorija u prizemlju bit će uređena kao pokazna izložbena soba.
-To će biti eksponati inženjerstva Jugoturbine kojih već imamo i koje ćemo samo preseliti. Dosta aktivnosti smo započeli, počeli smo se i reklamirati. Napravili smo pet razglednica, pet pogleda na ovu zgradu. Pokušali smo ih prodati preko karlovačkog muzeja, ali ravnatelj muzeja nas je odbio. Obrazloženje koje je napisao je čudno, ne znam tko bi ga uopće prihvatio. Kaže da se razglednice samo prodaju tamo gdje je čovjek bio i od tog objekta tj. kako bi on prodavao razglednicu našeg objekta koji je na Rakovcu u prodavaonici na Starom gradu. Onda sam našao gore razglednicu koju prodaju od Vjekoslava Karasa pa sam ih pitao ima li dokaza da je Vjekoslav Karas unutar zidina napravio tu sliku. Čekam odgovor. Ni pošta u Karlovcu, koja 30 godina nije izdala novi karlovački motiv osim jednoga gdje su tiskali razglednicu Graza i napisali da je to Karlovac, neće prodavati razglednice s motivom naše zgrade, kaže Mikšić.
Njih se ipak može nabaviti u Nikola Tesla Experience centru, Aquatici i Lin trgovini. A jednom kad Tehnički muzej u Karlovcu zaživi u njegovu dvorištu bit će kiosk, najavljuje Mikšić, u kojem će se prodavati razglednice cijele Hrvatske, a ne samo Karlovca.
Na pitanje zašto je uopće kupio ovu zgradu, Mikšić kaže kako je više razloga.
Te 2020. godine, naime, zgrada je navršila 100 godina, a desetljeće i pol je zjapila prazna i propadala. Istovremeno TTK je trebao prostor, a Karlovačka banka je prodavala Mustad.
-Nismo uspjeli realizirati projekt u Logorištu jer za investiciju nismo dobili potporu Europske unije, za nas više nije bilo novaca. Imali smo građevinsku dozvolu i trebalo je samo početi raditi. Mislili smo dobiti 30 posto, ali to je propalo. Onda nam je falilo prostora i kad sam čuo da je u proljeće nakon jedne oluje u Karlovcu došlo do urušavanja ove zgrade. Obišao sam objekt i doznao da je vlasnik Karlovačka banka. Dogovorili smo cijenu i kupili zgradu, a onda nam je banka dala i kredit za obnovu. Obnovili smo objekt prema zahtjevu Ministarstva kulture odnosno Konzervatorskog odjela jer ovaj objekt je pod zaštitom Republike Hrvatske prve kategorije, ispričao nam je Mikšić.
No, ono što su zatekli u zgradi nije odavalo da je pod zaštitom. Strojevima na kojima su se stotinu godina izrađivali najkvalitetniji čavli za potkivanje konja, magaraca i deva, netragom su nestali.
-Hala je bila potpuno prazna, ispražnjena od strojeva, ali puna smeća. Bila je sastajalište noćnih skitnica, pijanaca, drogeraša koji su tu i spavali. Sve je bilo uništeno, išarano. Mi smo valjda dvadesetak kamiona smeća izvukli van kako bi je očistili za početak obnove. Strojevi ne znamo gdje su nestali. Znam da je 1990. bio prijedlog da cijela tvornica Mustad bude tehnički muzej, sa svim strojevima, ali vlasnik koji je dobio cijelu firmu ŽE-ČE na to nije pristao. Većinu objekata je srušio, ostala je samo ova velika zgrada. Na mjestu srušenog je napravio stanove za prodaju, prisjeća se Mikšić.
Obnova Mustada je završila prije tri godine.
-U prvoj fazi smo obnovili krovište i sve etaže koje su bile loše, sva pročelja, novi dovod vode, gromobransku instalaciju, ogradu za cijelu česticu, oborinsku odvodnju... Izvana je sve riješeno. Sada slijede radovi iznutra, kaže Mikšić.
Za kupnju zgrade vlasnik TTK-a Ivica Mikšić imao je i nekoliko sentimentalnih razloga - u ovoj tvornici 1943. radio je njegov otac, kao gimnazijalcu na satovima likovnog često mu je bila motiv, a posljednjih 20 godina kad god bi prolazio pored nje nije je propustio fotografirati.
-Sad imam unazad 20 godina fotografije da se vidi kako je lijepo ta zgrada propadala, kaže Mikšić.
Zgrada je izgrađena 1920. godine i trebala je biti tvornica ulja koja nikada nije započela s radom. Četiri godine kasnije zgradu je kupio norveški Mustad.
Tijekom čišćenja i obnove pronađeno je desetak kila čavala koje je ŽE-ČE proizvodio od 1945., ali po istoj mustadovoj tehnologiji s početka tvornice koja je izgubljena zajedno sa nestalim strojevima.
-Imamo još jedno interesantno pitanje, a to je izgled zapadnog pročelja, što napisati gore. Konzervatori traže da napišemo Mustad, kako je i bilo, ali je trebalo rekonstruirati slova koja su pisala. Nismo bili zadovoljni s umjetnikom iz Zagreba kojeg su angažirali konzervatori pa su naši inženjeri to bolje snimili i napravili, onako kako je to izgledalo do 1945. i kako je izgledalo od 1945. do danas. Konzervatori inzistiraju da stavimo Mustad, a ja ne. Mi hoćemo da bude ŽE-ČE Tvornica čavala Karlovac. Koji su moji razlozi? Kad je to prvi put bilo pitanje pisali smo Ministarstvu kulture Kraljevine Norveške o obnovi tog objekta. Rekli smo da je to Mustad, a firma i danas postoji, to je velika svjetska firma koja proizvodi udice za ribolov izvrsne kvalitete. Mustad se uopće nije javio, a ministarstvo da ni oni ne pomažu privatnike. Zvao sam i norveškog veleposlanika. Rekao je da će doći, ali prošlo je već pet godina i nije došao. Tako da, na pročelju ili neće biti ništa ili će biti po našemu. Mustad neće biti sigurno, zaključuje Mikšić.
T.P.
