Kultura i tradicija vinarstva oduvijek postoji u Karlovačkoj županiji. Vina i vinogradi obitelji Šoštar iz Vrhovca već su desetljećima poznati brend. Ništa čudno – imaju tradiciju od 1912. kad je Tomo Šoštar posadio vinograd. Dvije godine kasnije otišao je u rat.
Marija Šoštar ostala je sama i tada je, silom prilike, nastala ženska berba.
-Pradjede nije bilo do kraja rata. Prabaka je morala obrati vinograde. Sakupila je seoske žene i dvije, tri godine su to uspješno odradile i ne samo odradile berbu nego napravile i vrhunska vina, prisjeća se Tomin i Marijin praunuk Elvis Šoštar koji je preuzeo posao na vinogradu.
Sve do danas, kaže nam, u pet generacija, žene u obitelji Šoštar imaj važnu ulogu.
-Život na ovim područjima nije jednostavan. Ovo sve izgleda prekrasno, ali tu je puno odricanja i rada. Puno težeg načina života koji nije jednostavan, na to se morate odlučiti i to morate voljeti, a netko vam mora tu ljubav usaditi - brižna žena, majka, baka, one usađuju ljubav i drže obitelj na okupu, kaže Elvis.
Prabaki Mariji i kćeri Eleni u čast, Šoštar je napravio posebnu liniju vina pod nazivom "Marijaelena". A nakon stojednu godinu od prve takve berbe, žene ponovo, već jedno desetljeće beru Šoštarovo grožđe.
-Remake ženske berbe smo napravili 2015. i od te godine je radimo svake godine. Žene koje nam dolaze su divni ljudi. Bude ih od najmanje 15 do najviše 80 u berbi i dolaze iz cijele Hrvatske, ali najviše iz Karlovačke županije, naglašava Šoštar.
Kako se ove godine navršava 10 godina od ponovnog organiziranja ženske berbe, u vinograd se planira dovesti oko 150 žena. Dio će ih brati grožđe dok će dio dobiti druge zadatke s obzirom da se planira velika proslava.
Mario Šoštarić je rođen i odrastao u Sloveniji gdje je kao dječak napravio svoje prve rukometne korake.
-Sport me naučio puno. Dao mi je disciplinu i "zavezao" me k nečemu da se borim i trudim, pokazao mi prave vrijednosti u životu, kaže Šoštarić.
No, svoje najveće uspjehe danas ostvaruje kao član hrvatske rukometne reprezentacije.
-Kad se pojavila mogućnost, kad su me nazvali i pitali bih li htio igrati za hrvatsku reprezentaciju nisam se dvoumio ni sekunde. Objeručke sam prihvatio tu mogućnost i jako sam zahvalan Hrvatskoj i Hrvatskom rukometnom savezu koji mi je ponudio tu priliku i čast da mogu zastupati hrvatski dres. Presretan sam, kaže Šoštrić.
Mario je trenutno najbolje desno krilo na svijetu i jedan od onih zbog kojeg se sve više djece u Karlovačkoj županiji želi baviti rukometom.
San o medalji na Svetskom rukometnom prvenstvu krenuo je iz Karlovca - grada u kojem su hrvatski rukometaši imali bazu i iz kojeg su išli po pobjede. Mariju je to istovremeno bio i povratak korijenima.
-Mama je iz sela pokraj Slunja, Nikšića, pokojni otac je bio iz Pavlovca isto tako sela pokraj Slunja. Imam i obitelj koja živi u Karlovcu tako da se volim vraćati ovamo. Vraćam se i ovog ljeta. Doći ću sa svojom obitelji, moja djeca još nisu bila tu, najavio je Šoštarić.
Udruga žena grada Ogulina navršila je pet godina rada. Okuplja pedesetak članica koje čuvaju tradiciju, unapređuju zajednicu. No, osnovni cilj udruge je osnaživanje žena.
-Žene u malom gradu jako dobro funkcioniraju i pomažu se međutim bila je potreba za jednim udruživanjem kako bi one mogle razvijati svoje prvenstveno jačati same sebe, a onda i zajednicu, rekla nam je Mihaela Stipetić, pokretačica i potpredsjednica udruge.
A bez njih zajednica više ne može zamisliti niti jednu važniju manifestaciju. Dok pjevaju štrikaju, heklaju, šlingaju i kuhaju - jer ljubav najbrže ide kroz želudac posebno kad su na stolu tradicijska jela. Ogulinsku masnicu zato žele oteti od zaborava i vratiti u svaki ogulinski dom.
-Ogulinska masnica je naše čudo. To je tradicijsko jelo koje mi već godinama promoviramo. Krenuli smo ka zaštiti i upisu u registar nematerijalnog kulturnog dobra. Imamo informacije da smo pozitivno ocijenjeni i u skorije vrijeme očekujemo dokument. Masnica, to je Ogulin, nešto što spaja sve nas Ogulince, obitelj, prijatelje, nas udruge. Lagano se masnicu radi i u vrtićima i u školama. Nastojimo na taj način pridonijeti očuvanju tradicije, kaže Stipetić.
Svi oni koji su u proteklih 25 godina prolazili starom državnom cestom D1 od Karlovca prema moru mogli su svjedočiti kako je rastao hotel obitelji Flanjak, Hotel Mirjana & Rastoke u Slunju.
-Na početku bila je mala obiteljska kuća gdje je odrastao moj otac i pored nje na mjestu malog bara je bila autoradiona koja nije imala funkciju. Moji roditelji su se iz Austrije vratili 2003. godine. Već su započeli na tom mjestu s malim restoranom - gostionicom, kakve su prije rata na D1 cesti bile uobičajena poslovna pojava. Potom su iznad te gostione napravili četiri sobe za najam za goste. I, tako je počelo, kaže Filip Flanjak pričajući priču svojih roditelja Mirjane i Darka.
Svake godine hotel je bivao sve veći.
-Svake godine se nešto renoviralo, dograđivalo, rušilo i ponovo gradilo. Kod nas je to uobičajeno da nešto srušimo i izgradimo nešto drugačije, novo, na to mjesto, kroz smijeh će Filip.
U to vrijeme turisti su se s ceste D1 preselili na autocestu A1 pa ih je obitelj Flanjak odlučila vratiti.
-Investirali smo u otvaranje turističke agencije. Bili smo jedni od prvih koji su počeli raditi aktivne izlete u prirodi u regiji baš sa ciljem potaknemo boravak i dolazak gostiju koji su bili samo u tranzitu, a koji je zbog autoceste bio sve manji. Uložili smo u kajak i rafting izlete, u quad vožnje i bicikliranje.
S izgradnjom kongresne dvorane hotel je privukao goste i izvan ljetne sezone.
-Danas je Hotel Mirjana & Rastoke hotel s četiri zvjezdice visoke kategorije. Hotel ima ukupno 58 soba i četiri hotelska apartmana uz veliki restoran i terasu koji su i dalje otvoreni za putnike u tranzitu, kongresnu dvoranu...Najveći smo hotel s četiri zvjezdice u Karlovačkoj županiji i na području Plitvičkih jezera, ističe Filip koji je zadužen za promociju dok je njegov brat Domagoj chef.
Ako je suditi po najavama hotel će uskoro biti još veći za 40 soba i nove sadržaje.
Da je kojim slučajem stigao na upis, dr. Josip Žunić danas bi bio teorijski fizičar. Srećom upisao je medicinu, postao anesteziolog i cijeli život posvetio svom pozivu.
U Domovinskom ratu njegovo znanje bilo je neprocjenjivo.
-Kad sam vidio da protokol koji sam napravio funkcionira u prvoj ratnoj bolnici u Topuskom svi su ranjenici od početka rata do konca rata u karlovačkoj bolnici po njemu prošli prijem. Značajan je bio po tome što je vrlo jasno definirao što ranjenici trebaju dobiti od lijekova, infuzija, seruma i tako dalje i po tome što je sve to dokumentirano. Nije se moglo dogoditi da ranjenik prođe kroz hitnu kiruršku ambulantu da ne bude zaveden i dokumentiran, pojasnio je dr. Žunić.
I nakon rata ostaje neumoran u svojoj želji da bolnica i njegov odjel što bolje funkcioniraju. U karlovačku bolnicu stižu najmoderniji medicinski aparati, Žunić uvodi nove metode liječenja i još puno toga.
Znanje dijeli i kao profesor, dovodi studij sestrinstva na karlovačko veleučilište, osniva dvije udruge i u svemu ima zapažene rezultate.
Primadoni Ivanki Boljkovac glazba je u krvi. Sve je počelo u Glazbenoj školi Karlovac.
-Od maminog začeća sam živjela u Glazbenoj školi koja je bila u Vranyczanyjevoj zgradi na Korzu. Kad sam se rodila u ajmpideklu me mama znala dovesti u školu. Tu bih lijepo spavala dok bi profesori i đaci imali nastavu.
Teško, ali sretno djetinjstvo provela je u karlovačkoj promenadi i na karlovačkim rijekama na kojima se zaljubila u ribičiju. I prije nego li je zapjevala operne arije i osvojila domaće i svjetske pozornice, svirala je violinu. A onda se nakon jedne karlovačke VAGA-e i Arsena Dedića sve promijenilo.
-Sjećam se da je bio neki žamor. Žena koja me pratila nije htjela početi, ali sam joj rekla da krene. Kad sam počela pjevati najedanput tajac. Jedan je nešto htio reći, a drugi ga je laktom udario da šuti. Uglavnom, kad sam završila to je bio ogroman aplauz. Druga stvar, na VAGA-i je bio i Arsen Dedić. Edita Gojak mu je rekla da čistim i pomažem mami, a on je rekao da sam talentirana i da mi treba dati stipendiju. Zahvaljujući toj VAGA-i, Editi i Arsenu ja sam dobila stipendiju koja me pratila od kraja srednje škole do magisterija i koju nisam morala vratiti jer sam sve dala u roku, ispričala je Ivanka Boljkovac.
Njena poruka ide za kraj ove priče: "Treba uživati u svemu!".
T.P.
